Hrabri se ne lome. Oni hrabro osjećaju.

Strgan, a nasmijan, hodam ulicama.

Prodajem mir, posjedujem bol.

Bol koju se spomene, a koju se duboko šuti.

I nije da joj se predajem...

Grčevito stupam. Koljena klecaju, ali stupam.

Tako si me naučio.

Ne posustajati.

Ne očajavati.

Ne predavati se.

Koračati.

Ići.

Ne gaziti druge.

Samo ići.

Naprijed.

Vidiš li me sada?

Zapravo, znam da me vidiš. Vjerojatno bolje doli onda kada si me gledao u oči.

Sad vidiš i sve ono o čemu šutjeh...

Nemoj da ti je teško dok to gledaš.

Od stijene koja si bio, nastala je nova stijena...

Neće me ništa skršiti, neće me slomiti...

Samo bdij nada mnom.

Dozvoli da te osjetim u svakoj kišnoj kapi, svakoj zraci sunca, maslačku kojeg vjetar opuše...

Raširi krila, anđele!

Jer ako si ih širio na Zemlji, kako li ih tek sada širiš...

Hvala ti što si bio.

Hvala ti što jesam.

Anđele moj...

"Dečki se vuku, muškarci marširaju!"

Sjedi. Pročitaj ovo. Tebi je namijenjeno.

Niste vi zaboravljeni. Niti je ovo atak na vas.

Čak štoviše, u moru tekstova posvećenim ženama, 

rijetko se nađe poneki koji je upućen vama.

A nosite se i vi sa svime i svačime. 

Mnogo je toga što leži baš na vašim plećima. 

Svaki od vas se nosi s time na neki svoj način. 

Trudeći se ispuniti sva očekivanja. 

Jer očekuje se od vas puno. Jako puno.

Pa vi ste muški rod, ne?! 

Jači spol. Glava kuće. Sinonim za sigurnost.

Da...to su samo neka od uvriježenih mišljenja koja se protežu stoljećima.

Borite se. Najčešće sami sa sobom. Da ne podbacite. Ne iznevjerite i ne ispunite očekivanja.

Teško je to, znam.

Nađete se na životnim prekretnicama. Razdobljima u kojima stoički podnosite sve što se na vas okomi. 

Mi žene se ipak „smijemo“ češće slomiti, isplakati... 

Nama je to dozvoljeno, vama ne, jel tako?

Donosite odluke. I lako je dok su jednostavne stvari u pitanju. Problem nastaje kad dođu teške odluke. 

Gdje nema MOŽDA. Samo DA ili NE.

A ti svjestan da ta odluka mijenja ne samo tvoj život, 

nego i život tvojih bližnjih.

Kao ličinka začahurena u svojoj čahuri. Sputan. Stegnut. 

Svezan. Nemoćan. 

Koprcaš se u tom ovoju.

I saslušat će te mnogi, ako se odlučiš o tome pričati. 

Neki iz puke znatiželje. Drugi iz naslade. 

Samo rijetki zato je im je stvarno stalo.

Oslonjen sam na sebe, svjestan toga da će okolina često osuditi tvoju odluku jer ne vide tvoje razloge, pod velikim pritiskom, ti ćeš odlučivati.

Pitati se što gubiš, a što dobivaš; što želiš, a što imaš; 

koliko ulažeš, a koliko ti se vraća...

Hoćeš li moći? 

Hoćeš li izdržati? 

I gdje će te u konačnici sve to odvesti...

Jer moraš. 

Tvoj put nije nekome drugome namijenjen.

Da je proces bolan, težak, iscrpljujuć, to nikome ne smiješ priznati.

Sramota je. Ti si muško. Podnesi to.

Samo rijetkima ćeš dopustiti da u tvojim očima vide koliko te to opterećuje.

A baš u tim trenucima ti žudiš za razumijevanjem, 

osjećaš potrebu za poštivanjem, toplinom i ohrabrenjem. 

Imaš potrebu biti saslušan. 

Čuti ono: „Uz tebe sam.“

Ovoji.

Čahure.

Ma nisu ti ti oni prepreka. Ne sputavaju te.

Shvati da su tu cijelo vrijeme bili samo kako bi te zaštitili dok ne budeš u potpunosti spreman izrasti u ono što je od samog početka za tebe planirano.

Izrasti u leptira koji slobodno maše krilima i leti u svome smjeru, dajući ovom svijetu nove boje.

Ta preobrazba te otrgne od tuđh mišljenja, očekivanja...

Uhvatiš svoj smjer.            

Pokažeš svoju muškost.

Jer nije ti muškost u hlačama. 

Ni u bijesnom autu, debelom bankovnom računu. 

Nije ti ni u visokom tonu, prostačenju, tuči, kocki, alkoholu...

Nije.

Muškost ti je u stavu.

Zavladaš samim sobom jer tu je snaga.

I dokažeš sam sebi da možeš, želiš i hoćeš. 

Da se znaš nositi sa svim mogućim posljedicama svake odluke koju od toga dana pa nadalje doneseš.

Postaneš majstor svog zanata, kapetan svoga broda.

Poštuješ i bivaš poštivan. 

Ljubiš i bivaš ljubljen.

Daješ pa i primaš.

Ploviš i osvajaš.

I mi žene to vidimo. Cijenimo. Osjetimo. Trebamo.

Taj trenutak kad prestaneš biti dečko i postaneš muškarac.

Ona sigurnost s početka priče.

Mirna luka u vrijeme oluje.

Utvrda u teškim trenucima.

I marširaš hrabro, uzdignute glave, ponosno i jako, 

kroz život.

Jer dečki se vuku, a muškarci marširaju.

O dlanovima punim čelika i vode. Modro plave, mirne, vječne. O meni.

Ovo nije još jedna u nizu priča koje ti često pišem. 

Nije.

Ovo je priča o meni.

I priča o tebi.

Ovo je tražena istina, čuvana tajna, o svim jakim osobama koje hode ovim svijetom neumorno šireći radost oko sebe. Svih onih koji su se trnovito namučili da postignu stanje uma u kojem mogu prebivati u miru dok mukla tišina tmurnih likova vrišti okolo. Tmurnost koja pokušava povući na dno sve što pogleda.

Nije uvijek tako bilo.

Rušili su.

Lomili.

Trgali, kidali, čupali srce iz grudi. 

Secirali, razdvajali klijetke i pretklijetke tog istog osjetljivog, mladog srca željnog života.

Svi oni koji su smatrali da imaju pravo na to.

A nisu imali.

Danas to znamo.

I ti i ja.

Vodila se borba. Između onog što želiš. I onog što imaš.

Između onog što znaš i onog što ne znaš. Onog što možeš i onog što hoćeš. Onog što smiješ i onog što ne smiješ. Sve to po nekakvim unaprijed postavljenim zakonima.

Sklapala se prijateljstva. Rušila kao kula od karata. „Neuništiva“ prijateljstva prošlih dana. Nestajala pri naletu malo jačeg povjetarca.

Hodalo se uvijek. Posrtalo. Padalo. Ali se ustajalo i hodalo.

Rijetke su bile one ruke koje su pružile pomoć.

Budimo iskreni, mene su u životu više zajebale ispružene ruke nego podmetnute noge.

Jer misliš da su svi dobri. 

A nisu.

Gradilo se. Slagali kamenčići. Stvarao mozaik u kojeg danas neumorno gledam.

I kad dotaknem bilo koji kamen, znam mu priču.

Znam koliko me neprospavanih noći koštao. Koliko suza izvukao. Koliko energije iscrpio.

Koliko žuljeva na neiskusnim rukama načinio. 

I koliko džepova probio. 

Napravio rupe kroz koje ništa osim zraka nije strujalo.

Pa je i to boljelo. Do iznemoglosti.

Do one proklete točke gdje si sam sebi rekao da ne možeš dalje. 

Ne ide.

I prvi puta pustio.

Nesvjestan da u tom trenutku slabosti zapravo prvi puta puštaš sve ono što ne možeš promijeniti.

Sjećam se kristalno jasno.

Izgubljena u vremenu, lebdjeh u nekoj čudnoj atmosferi osjećajući blagodati bestežinskog stanja u prostoru tuđih mišljenja, tuđih očekivanja, tuđih snova, zahtjeva, prohtjeva, želja...

I pri padu svog tereta koji ne mogoh više nositi, koji mi često nije ni pripadao, shvatih da je ponekad bolnije držati se za nešto nego to pustiti.

Mir. 

Olakšanje.

Zaplovih morem svoga života. 

Modrim morem za koje znam da će i dalje ponekad biti uzburkano i zahtijevati od mene da se ponašam kao kapetan. 

Jer to i jesam. Kapetan svoga broda.

Ali znam i za mirno more. 

Ono mirno more koje mi pruža vječno sanjani mir u naletima žestokih oluja.

I nije mi teško.

Jer danas moji dlanovi drže sve. Što ih je volja. Ili što im potreba.

Bio to čelik.

Ili kap vode.

Umiju te ruke danas svašta.

I obrisati suze. I zagrliti čvrsto. I dotaknuti nježno.

I biti ispružena ruka.

Baš onoliko koliko treba.

Dovoljno da me ne povučeš u svoju oluju. 

I dovoljno da te povučem u svoj mir.

Eto, takva je priča o meni.

I o tebi.

Čelik ili kap vode. Danas sve može.

Srce je u grudima, na sigurnom.

Nek pršti iskrama budućnosti

Radujući se mirisu svježe kuhane kave, onom prvom gutljaju, otvaram snene oči. Protrljam ih i rastegnem se. Ustajem, oblačim...

Hodajući do kuhinje, žestoko udarim nožnim prstom u stolić..uffff! 

Prebrojim zvijezde i nastavim dalje psujući u sebi da ne probudim djecu.

Obavim jutarnji ritual kojim postajem društveno prihvatljiva za vanjski svijet i sjedam za stol. Hvatam šalicu, srknem kavu i spržim si jezik tim omiljenim vrelim pićem.

Krasan početak dana, zar ne?

Dan osuđen na propast.

S tom mišlju nastavljam ubrzanim tempom prelaziti po dnevnom rasporedu u glavi i razmišljam što bi sve tek moglo krenuti naopako.

Po jutru se dan poznaje. A ovaj je, čini se, onda stvarno osuđen na propast.

Iz te moje, trenutno kao vrlo bitne igre mislima, prene me zvonki dječji glas koji mi zaželi dobro jutro.

Pazi – DOBRO JUTRO!

Eh, dijete moje...

No, ta riječ dobro, odzvoni mi toliko glasno..kao zvuk crkvenih zvona kad se nalaziš tik uz njih u trenutku zvonjave.

Prodre mi duboko u um.

Pa čovječe, zašto ovo ne bi bilo dobro jutro? Zašto ne bi bio dobar dan, tjedan, mjesec, godina? Život??

Zar sam zaista dopustila svojim mislima da me zarobe u tamnicu zbog sprženog jezika?

Kidam te lance, grebem na površinu, provirujem.

Ugledam sunce kako se smiješi, raširenih zraka srdačno pozdravlja.

U tom trenutku uzvratim osmijeh, zažmirim, udahnem i sjednem.

Ponovno uzimam šalicu s kavom i drugi puta uzimam prvi gutljaj kave. 

Da, prvi. Jer sam tako odlučila.

Lagano, osjećajući svu aromu, puštam da mi klizi niz grlo.

Nanovo započinjem dan suprotstavljajući se toj staroj uvriježenoj izreci koja osuđuje taj isti dan već pri samom jutru.

Odlučujem da će ovo biti divan, moćan dan.

Još jedan kojega ću upisati u najljepše, neponovljive dane života svoga.

One, koji su mi oslikali moje platno najživljim bojama.

One, koji su mi ispunili prazno crtovlje najveselijim notama.

Jedinstveni dani koji sa sobom nose nadu u bolje sutra. 

Koji te guraju naprijed i pružaju sigurnost.

Pokazuju koliko je život lijep ako mu samo dopustiš da takav bude.

Koji ti dokažu da i u staroj prašini možeš vidjeti milijun neotkrivenih, čarobnih motiva.

Samo trebaš gledati otvorenih očiju i biti voljan vidjeti.

Jer kako se po jutru dan NE poznaje, tako ni tvoja prošlost ne obilježava tvoju budućnost. 

Ako si spreman za promjenu.

I zapravo, 

kad postaneš istinski iskren prema sebi, 

tada shvatiš da jedino što sutra trebaš činiti

jest truditi se biti bolja osoba nego što si bio jučer.

Sva mudrost satkana u tome.

Cijela budućnost.

MUK

Okovan hladnoćom plutaš kao odvaljena santa leda u mrzlom oceanu.

Zaustavim te. Izgubljeno mi prozboriš tek nekoliko riječi, 

pokoju otrcanu frazu o životu. I odeš.

Ostadoh zbunjena. Nema sjaja. Nema sreće.

Tko ti je skinuo osmijeh s lica? Ili što?

Gdje je nestao onaj zvonki zvuk tvog smijeha?

Tko to ima pravo ugasiti žar u tvojim očima?

Heloooo, poznajem te...Sjećam se one vedre osobe koja je zračila neiscrpnom pozitivom, sijala radost na svakom koraku, bodrila, hrabrila, dizala atmosferu kad nitko nije...

Što je? Veliš, ždere te samoća?

Nema nikoga? Povukli se svi u trenutku kad su ti zatrebali?

Tko ih šiša. Oliti „tko ih jebe“, ako će tako biti upečatljivije.

Jer možda mi ne vjeruješ, ali ni ne trebaju ti takvi.

Ne trebaju ti oni koji iz tebe iscrpe zadnji atom snage. 

Samo dok to njima odgovara.

Ne trebaju ti oni koji se grohotom smiju dok posrćeš, padaš i tražiš ruku da ti pomogne ustati.

Ne trebaju ti oni za koje si mislio da će biti tu. A nisu.

Ne trebaju ti.

Vjerojatno si nekad, na ovom svom životnom proputovanju baš zbog takvih zaboravio na šačicu onih koji su uistinu bili tu. 

Ali si smatrao da ih ne trebaš.

Oni, koji su tu i kad nisu. Jer istina je to što kažu. 

Neki su tu i kad nisu, a neki nisu ni kad jesu.

Možda si negdje u kutak svoga uma (ako um uopće ima kutak) zatvorio i Onoga kojeg najviše trebaš. Koji je uvijek tu. 

Onoga s kojim svakodnevno možeš piti kavu, divaniti, pronaći utjehu. Pronaći mir.

I možda baš sada, kada se osjećaš tako jadno, ostavljeno, razočarano...Shvatiš..

Razgledaj oko sebe očima koje bijahu poluotvorene. Pogledaj sve fascinirajuće sitnice zbog kojih možeš i moraš (ponovno) biti sretan.

Osluhni. Cvrkut ptica, lavež pasa, zujanje pčela.. Čuješ li? Odlično! Imaš sluh. Nije li to divno?

Dotakni prstima svoj nos. Hajde, neće ti se ništa loše dogoditi.

Osjetiš vrh nosa? Cool, imaš prste. Imaš nos. Imaš osjetilo njuha. 

Ruke te tvoje služe. Nije li i to divno?

Ustani. Osvrni se oko sebe.

Promotri svijet.

Očima koje vide.

Opipaj puls. Osjeti život.

Zahvali se na tome.

Mogli bismo u nedogled nabrajati razloge za sreću. Jer ima ih. 

Puno više za nego protiv.

Svoju listu dalje stvaraj sam jer to možeš. Jer shvaćaš.

I daaaaj, nabaci taj osmijeh na svoje prekrasno lice. 

Pusti da te osjećaj sreće ponese u novi dan.

Dan koji ti je darovan. A nije morao biti.

Što ako ne uspijem?

Nemoj se penjati, past ćeš!

Vjerujem da vam je svima, ili barem većini, ova rečenica poznata još iz djetinjstva.

Na ovaj svijet zapravo dođemo bez straha. Ne poznajemo opasnosti, uzročno – posljedične veze, ali ni sve mogućnosti.

Vrlo često, baš tada, u dobi kada možemo zapravo najviše naučiti, bivamo „dobronamjerno“ sputavani u mnogim našim istraživanjima, testiranjima vlastitih mogućnosti i sposobnosti.

Sa željom da se djeci ne dogodi nešto loše, odrasli pribjegnu korištenju zastrašivanja kao sredstvu sprječavanja nečega. Ili kao metodu ostvarivanja rezultata koje zapravo oni žele postići.

Da odmah razjasnimo, ne govorim ovdje o postavljanju realnih granica, zabranama koje su ponekad nužne za dobrobit djeteta. Govorim o usađivanju iracionalnog  straha, kočnice u budućnosti.

Upravo taj strah, osjećaj uplašenosti, postaje problem u kasnijem životu. Sputava nas na putu ostvarenja ciljeva, snova. Sputava nas u svakodnevnom životu.

Mnogi se ljudi boje.

Boje se započeti nešto novo. Otvoriti nova vrata.

Boje se preuzeti rizik mogućeg neuspjeha, ne shvaćajući pritom da svaki taj tzv. Neuspjeh je zapravo samo nova lekcija u životu iz koje nešto naučiš.

Cijeli svoj život učiš. Svaki dan širiš svoje vidike. Svakim si danom zapravo sve bogatiji.

Ništa gore od onog grča u želucu.

Kad se preznojiš. Dobiješ probavne smetnje. Postaneš nervozan, a samim time ti i sposobnost prosuđivanja opada.

Ubija te zapravo neznanje o tvome strahu. Koči te. Paralizira.

I onda kažeš: „Ma neću ni pokušavati, nije to za mene.“

I eto. Odustaneš. Ostaneš tamo gdje jesi. Fikus.

Jer ti strah bude veći od one hrabrosti koju posjeduješ. Samo ju trebaš pustiti da izađe i čini ono što mora.

Prođe tako mnogo toga pokraj tebe. Prolazilo je i pokraj mene. Nisam se usudila. Netko mi je možda davno rekao da se ne penjem jer bih mogla pasti.

Svaki dan novi izazov. I samo prođe. 

A ti ostaneš poslije s pitanjem u glavi: „Eh, što bi bilo, kad bi bilo?“

Stojiš li i sad pred nekakvim izazovom?

Premišljaš li se?

Nisi zadovoljan stanjem u kojem se trenutno nalaziš?

Opet te oblijeva znoj?

Nemoj, molim te, nemoj ovaj puta odustati...

Što je tvoj strah? Kakav je on? Kakvo je to čudovište koje te ovaj puta plaši i sprječava u ostvarenju tvojih ciljeva?

Zar nisi dosad naučio da čudovišta žive samo u našim glavama?

Upoznaj svoj strah. Suoči se s njime.

Ne dozvoli si da ti on postane tvoje ograničenje.

Sanjaš li? Imaš neostvaren san? Zapisan cilj?

Kreni.

Sad.

Odmah!

Zaplovi.

Ne boj se pitanja Što ako ne uspijem?

Pitam te, divni, hrabri čovječe, Što ako uspiješ?

Zasukanih rukava, uzdignute glave, pun volje i želje, strpljivo i marljivo koračaj naprijed.

Samo hrabro.

Želim ti sve najbolje!

Ne dozvoli da sve prođe. Pokraj tebe.

Poranila si, trčiš prema izlaznim vratima. Staneš. Žulja te cipela. Ipak nisu tako udobne. A frendica ti je rekla da su baš mrak i da ti odlično stoje. Izdužuju ti nogu. Kvragu! Skidaš i oblačiš tenisice.

Žuriš do trgovine. Gosti ti stižu večeras. Valja se dobro pripremiti.

I tako, dok užurbano hodaš, kosa ti leti po licu. Dlake bježe u usta. Mogla bi i do frizera skoknuti. Rekli su da bi ti dobro došla promjena. A tko te bolje može promijeniti nego frizer.

Jasno. Netko drugi uvijek bolje zna kakva ta promjena treba biti i netko drugo nas najbolje promijeni. Oblikuje našu promjenu. Yeah right.

Podne je. Trčiš dalje na dogovoreni šoping s prijateljicom. Treba ti nešto novo, neviđeno, za večeras. Dogovorila si s njom jer ti treba netko tko će potvrditi da je tvoj izbor dobar izbor. Treba ti odobrenje da ti baš ta haljina premoćno stoji i da baš nju trebaš kupiti. Kao i cipele s početka.

Da, ponekad pribjegnemo toj potrebi divljenja drugih osoba da bismo ojačali sebe. Svoj ego.

Vraćaš se doma. Pretvaraš se u stroj. Čistiš. Pereš. Ribaš.

Rintačiš po kući satima, da ne bi slučajno netko večeras primijetio da baš tamo, iza frižidera, postoji pleme paukova koje se neumorno ljulja u svojim mrežama dok ti čistiš. Ljujaju se, zamisli. Odmaraju. 

Preciznim pokretima lišavaš ih slobode i unosiš red u njihov nered. Unosiš im promjenu.

Pet minuta prije dolaska gostiju, nestaješ. 

Brzinom svjetlosti bježiš na tuširanje (ako to tako možemo nazvati).  Uskačeš u haljinu, nabacuješ mrvicu šminke i dočekuješ ih.

Dočekuješ ih sa jelovnikom od 5 slijedova i 14 vrsta kolača, a sve to si uspjela napraviti tik prije izvršenja genocida. Nad onim plemenom. Iza frižidera. 

Jer sve mora biti savršeno. Da dobiješ uzdah oduševljenja. Divljenja. 

Pohvalu. 

Odobrenje. 

Potvrdu svrhe svoga postojanja, možda.

Večer ti prolazi u trčanju. Iz kuhinje do boravka. Usain Bolt je mala beba za tebe. Samo da ništa ne fali. Izmjenjuješ tanjure. Nižeš slijedove.

Pratiš poglede gostiju. Valjda nitko neće primijetiti da nisi stigla oprati zavjese. A baš si mislila, poslije 12 ture kolače. Začas.

Dobro je, nitko ne gleda. Zabavljaju se. Nazdravljaju. Smješkaju se. Hvale tvoje kulinarske vještine. Osmjehuješ se i ti. Dobar si posao napravila, nema šta.

U treptaju oka, prolazi sve. Ispraćaš ih.

Opet se smiješiš, moliš ih da ti ništa ne zamjere, a oni se srdačno zahvaljuju na gostoprimstvu.

Kad čuješ škljocaj brave pri zatvaranju vrata, prizor koji te dočeka sve ti govori.

Blagi kaos na stolu, malo žešći u kuhinji. I najžešći u tvojoj glavi.

Gdje sam bila? Tko je bio kod mene? O čemu smo razgovarali?

Od silnog pokušaja dovođenja svega do granica savršenstva, nisi uspjela uživati u toj večeri. 

U trenutku. U ljudima. U životu.

Ali si dobila sve pohvale.

I nitko nije primijetio zavjese.

Je li bilo vrijedno toga?

Skloni smo pretjerivanju. Pogotovo gdje i kada nije potrebno.

Slično ovom danu i ovoj večeri, često se i u životu tako ponašamo. Puštamo da nas drugi mijenjaju i očekujemo od drugih da se mijenjaju radi nas. 

Žudimo za pohvalama drugih nesvjesni svoje vrijednosti. 

Trčimo za nečim nebitnim, dok nam ono bitno izmiče ispred nas.

U treptaju oka, prođe nam sve.

Ne znam za tebe, ali ja želim uživati i uživam u večeri. U životu.

Ne želim robovati prividnoj perfekciji radi tuđe pohvale.

I zato mijenjam sebe. Ne opirem se promjenama. Želim da život bude uz mene, a ne protiv mene.

I vjeruj, sutra da mi dođeš na kavu, naći ćeš pleme iza frižidera, 

ali ćemo sjesti i piti kavu. 

Razgovarati. 

I uživati u trenucima od kojih je satkan život.

Jer on prođe. U treptaju oka.

A daily reminder

Koliko puta si progutao knedlu. Prešutio ono što si htio reći. Povukao se tik pred izljevom nevremena koje tinja u tebi.

Maknuo se u stranu da ne bukneš.

Pregrizao jezik jer si tako odgojen.

Prešuti, pretrpi, pregrizi.

Pojedi govno.

Radi tzv.prijatelja.

Globalnog poštovanja.

Velikih faca.

Hodajućih dvoličnih kvazimoralnih spodoba.

Radi mira u kući.

A bilo je takvih situacija, znaš to vrlo dobro.

I ne, ne kažem da baš ti trebaš biti bezobrazan. Ne kažem da trebaš biti ohol, egoističan.

Smrad od čovjeka, nemati suosjećanja.

Ne kažem ti to.

Slobodno, stvori suosjećanje. Razumijevanje. Budi čovjek.

Ali budi svjestan. Sebe i svoje vrijednosti.

Postavi svakog na svoje mjesto.

Kralja na tron, idiota u zapećak.

Tako ne gubiš, samo dobivaš.

Nauči poštivati sebe.

Pa kad ti se sljedeći puta netko obrati s visoka..kad ti dijeli "dobronamjerne savjete"..

kad upre prstom u tebe, tvoj život, tvoju obitelj i daje ti "prave smjernice"..

Kad ti uporno daje do znanja da bi on to drugačije i da nema njega, ti ne bi bio danas tu gdje jesi;

bez obzira tko si, što si i gdje si..

Kad nahrani svoj ego gazeći te i isisavajući snagu iz tebe..

E tad ustani.

Ustani i ne šuti.

Zalijepi si onaj slavodobitni osmijeh na lice i pusti neka ti riječi poteku.

Neka izađe ona bura iz tebe. Za sve one trenutke kada si šutio. A nisi trebao.

I jednostavno reci: "Frankly, my dear, I don't give a damn."

Hoceš li biti žešći, prljaviji, iskoristiti staru, dobru, univerzalnu fuck verziju, ostavljam tebi na izbor.

Jer uvijek imaš izbor, ne zaboravi to.

U svakom slučaju, kako pročitah nedavno, sačuvaj sebe sebi, kužiš?!

Ostani dostojanstven, ali se ne daj zajebavati.

Damn, you can do it.

Just stand up for yourself!

Trava, maslačak, pčela. Otisak dječjeg dlana na papiru.

Gledam tu pokošenu travu. Sasječenu skoro do samog korijena.

Naoko tako divno izgleda. Uredna, zelena, pokošena trava. Svaka travka jednako stoji.

Ukalupljena. Ukroćena. Tuđom željom i voljom. Tuđim trudom.

Jer tako trava treba izgledati.

Za oko mi zapne maslačak u kutu dvorišta. Promaših ga.

Strši. Bode u oči svojom žarkom žutom bojom. Jednostavno ti ne dozvoljava da samo tako nijemo prođeš pokraj njega, a da ne osjetiš borbu. Želju za pobjedom.

Bori se za život. Prkosno, žestoko, bez straha.

Maslačak zna koja je njegova vrijednost.

Zna da mnogim pčelama baš on treba kako bi živjele. Dale sve od sebe da proizvedu eliksir života. Da budu ono za što su i zamišljene. Kraljice.

Svjestan je da će, i ako nekim čudom bude uhvaćen u ralje i sasječen, opet izrasti jer ima svoje korijenje. Svoju snagu. I zna da će se ponovno probuditi.

Zna da će krasiti mnoge fotografije. Obiteljske, zaljubljenih parova. Fotografije prirode.

Biti dio najljepših trenutaka uhvaćenih u kadar. Trenutaka koji život znače.

Usprkos mišljenjima drugih da je običan maleni maslačak koji strši, smeta i treba biti pokošen, on zna da vrijedi i da ga svijet treba. I zna da nije svima bitan, ali Bože moj, i ne mora.

Baš kao što je čovjeku vrijednost otisak ruke na papiru. Njegovog djeteta.

Vrijednost koja te tjera da činiš moguće i nemoguće. Izvedivo i neizvedivo. 

Pun hrabrosti, inata, želje.

Za boljom budućnošću.

Reci mi, shvaćaš li me?

Znam da shvaćaš i zato te molim,

u svijetu pokošene trave, 

Ti budi maslačak.

Budi ponosan. Rasti. Uvijek iznova.

Spoznaj svoju vrijednost.

Svijet baš takve treba.

Slutiš li budućnost?

Jer si živ.

Dogodi se čovjeku da se izgubi.

U hrpi svakodnevnih obaveza, događanja. U jurnjavi.

Izgubi se u životu.

Ne primjećujući jasno putokaze pokraj koji samo nijemo i slijepo prođe.

Krivo se prestroji na raskrižju.

I to nije ništa neobično.

Mnogima se to dogodi, za to ne brini.

Nisi sam.

U trenucima kad smatramo da nam dobro ide, skloni smo zaboraviti na naše bližnje, prijatelje, okolinu.

Uzmemo sve zdravo za gotovo.

Prestanemo biti zahvalni za ono što imamo.

Kao da se podrazumijeva da ćemo jutrom otvoriti oči.

A onda se dogodi promjena.

Jer uvijek se dogodi.

Pa kad se dogodi, tada se skoro očajnički hvatamo za nadu. Baš kao što iscprljeno i umorno tijelo pronalazi utjehu u šalici vrele, moćne kave, tako i mi. U nadi pronađemo hrabrost.

I često baš tada, u takvim trenucima pronađemo sebe.

Izgubljene na raskrižju.

Kažnjene što prođosmo kroz crveno.

Sreća pa nam se "životna vozačka" ne oduzima trajno u takvim situacijama.

Shvatiš. Da ono što tražiš, trebaš i dati.

Sve je prolazno. I dobro i loše.

Sjeti se zapisa EKG-a.

Gore - dolje.

Vjerno dočaravanje uspona i padova.

Promjena.

I to nam vlastito srce dočara.

Na sasvim jednostavan način spoznaš da nije dobro da je crta ravna.

Jebiga, onda nisi živ.

Pa zato živi. Živi život. Svakom porom svog postojanja.

Hrabro koračaj, otvorenih očiju, svjestan prolaznosti svega.

Zakuj notu za san.

Vreli beton za nebo.

Jer si živ.