Ne dozvoli da sve prođe. Pokraj tebe.

Poranila si, trčiš prema izlaznim vratima. Staneš. Žulja te cipela. Ipak nisu tako udobne. A frendica ti je rekla da su baš mrak i da ti odlično stoje. Izdužuju ti nogu. Kvragu! Skidaš i oblačiš tenisice.

Žuriš do trgovine. Gosti ti stižu večeras. Valja se dobro pripremiti.

I tako, dok užurbano hodaš, kosa ti leti po licu. Dlake bježe u usta. Mogla bi i do frizera skoknuti. Rekli su da bi ti dobro došla promjena. A tko te bolje može promijeniti nego frizer.

Jasno. Netko drugi uvijek bolje zna kakva ta promjena treba biti i netko drugo nas najbolje promijeni. Oblikuje našu promjenu. Yeah right.

Podne je. Trčiš dalje na dogovoreni šoping s prijateljicom. Treba ti nešto novo, neviđeno, za večeras. Dogovorila si s njom jer ti treba netko tko će potvrditi da je tvoj izbor dobar izbor. Treba ti odobrenje da ti baš ta haljina premoćno stoji i da baš nju trebaš kupiti. Kao i cipele s početka.

Da, ponekad pribjegnemo toj potrebi divljenja drugih osoba da bismo ojačali sebe. Svoj ego.

Vraćaš se doma. Pretvaraš se u stroj. Čistiš. Pereš. Ribaš.

Rintačiš po kući satima, da ne bi slučajno netko večeras primijetio da baš tamo, iza frižidera, postoji pleme paukova koje se neumorno ljulja u svojim mrežama dok ti čistiš. Ljujaju se, zamisli. Odmaraju. 

Preciznim pokretima lišavaš ih slobode i unosiš red u njihov nered. Unosiš im promjenu.

Pet minuta prije dolaska gostiju, nestaješ. 

Brzinom svjetlosti bježiš na tuširanje (ako to tako možemo nazvati).  Uskačeš u haljinu, nabacuješ mrvicu šminke i dočekuješ ih.

Dočekuješ ih sa jelovnikom od 5 slijedova i 14 vrsta kolača, a sve to si uspjela napraviti tik prije izvršenja genocida. Nad onim plemenom. Iza frižidera. 

Jer sve mora biti savršeno. Da dobiješ uzdah oduševljenja. Divljenja. 

Pohvalu. 

Odobrenje. 

Potvrdu svrhe svoga postojanja, možda.

Večer ti prolazi u trčanju. Iz kuhinje do boravka. Usain Bolt je mala beba za tebe. Samo da ništa ne fali. Izmjenjuješ tanjure. Nižeš slijedove.

Pratiš poglede gostiju. Valjda nitko neće primijetiti da nisi stigla oprati zavjese. A baš si mislila, poslije 12 ture kolače. Začas.

Dobro je, nitko ne gleda. Zabavljaju se. Nazdravljaju. Smješkaju se. Hvale tvoje kulinarske vještine. Osmjehuješ se i ti. Dobar si posao napravila, nema šta.

U treptaju oka, prolazi sve. Ispraćaš ih.

Opet se smiješiš, moliš ih da ti ništa ne zamjere, a oni se srdačno zahvaljuju na gostoprimstvu.

Kad čuješ škljocaj brave pri zatvaranju vrata, prizor koji te dočeka sve ti govori.

Blagi kaos na stolu, malo žešći u kuhinji. I najžešći u tvojoj glavi.

Gdje sam bila? Tko je bio kod mene? O čemu smo razgovarali?

Od silnog pokušaja dovođenja svega do granica savršenstva, nisi uspjela uživati u toj večeri. 

U trenutku. U ljudima. U životu.

Ali si dobila sve pohvale.

I nitko nije primijetio zavjese.

Je li bilo vrijedno toga?

Skloni smo pretjerivanju. Pogotovo gdje i kada nije potrebno.

Slično ovom danu i ovoj večeri, često se i u životu tako ponašamo. Puštamo da nas drugi mijenjaju i očekujemo od drugih da se mijenjaju radi nas. 

Žudimo za pohvalama drugih nesvjesni svoje vrijednosti. 

Trčimo za nečim nebitnim, dok nam ono bitno izmiče ispred nas.

U treptaju oka, prođe nam sve.

Ne znam za tebe, ali ja želim uživati i uživam u večeri. U životu.

Ne želim robovati prividnoj perfekciji radi tuđe pohvale.

I zato mijenjam sebe. Ne opirem se promjenama. Želim da život bude uz mene, a ne protiv mene.

I vjeruj, sutra da mi dođeš na kavu, naći ćeš pleme iza frižidera, 

ali ćemo sjesti i piti kavu. 

Razgovarati. 

I uživati u trenucima od kojih je satkan život.

Jer on prođe. U treptaju oka.