Ovo nije još jedna u nizu priča koje ti često pišem.
Nije.
Ovo je priča o meni.
I priča o tebi.
Ovo je tražena istina, čuvana tajna, o svim jakim osobama
koje hode ovim svijetom neumorno šireći radost oko sebe. Svih onih koji su se
trnovito namučili da postignu stanje uma u kojem mogu prebivati u miru dok
mukla tišina tmurnih likova vrišti okolo. Tmurnost koja pokušava povući na dno
sve što pogleda.
Nije uvijek tako bilo.
Rušili su.
Lomili.
Trgali, kidali, čupali srce iz grudi.
Secirali, razdvajali
klijetke i pretklijetke tog istog osjetljivog, mladog srca željnog života.
Svi oni koji su smatrali da imaju pravo na to.
A nisu imali.
Danas to znamo.
I ti i ja.
Vodila se borba. Između onog što želiš. I onog što imaš.
Između onog što znaš i onog što ne znaš. Onog što možeš i
onog što hoćeš. Onog što smiješ i onog što ne smiješ. Sve to po nekakvim
unaprijed postavljenim zakonima.
Sklapala se prijateljstva. Rušila kao kula od karata.
„Neuništiva“ prijateljstva prošlih dana. Nestajala pri naletu malo jačeg povjetarca.
Hodalo se uvijek. Posrtalo. Padalo. Ali se ustajalo i
hodalo.
Rijetke su bile one ruke koje su pružile pomoć.
Budimo iskreni, mene su u životu više zajebale ispružene
ruke nego podmetnute noge.
Jer misliš da su svi dobri.
A nisu.
Gradilo se. Slagali kamenčići. Stvarao mozaik u kojeg danas
neumorno gledam.
I kad dotaknem bilo koji kamen, znam mu priču.
Znam koliko me neprospavanih noći koštao. Koliko suza
izvukao. Koliko energije iscrpio.
Koliko žuljeva na neiskusnim rukama načinio.
I koliko
džepova probio.
Napravio rupe kroz koje ništa osim zraka nije strujalo.
Pa je i to boljelo. Do iznemoglosti.
Do one proklete točke gdje si sam sebi rekao da ne možeš
dalje.
Ne ide.
I prvi puta pustio.
Nesvjestan da u tom trenutku slabosti zapravo prvi puta
puštaš sve ono što ne možeš promijeniti.
Sjećam se kristalno jasno.
Izgubljena u vremenu, lebdjeh u nekoj čudnoj atmosferi
osjećajući blagodati bestežinskog stanja u prostoru tuđih mišljenja, tuđih
očekivanja, tuđih snova, zahtjeva, prohtjeva, želja...
I pri padu svog tereta koji ne mogoh više nositi, koji mi
često nije ni pripadao, shvatih da je ponekad bolnije držati se za nešto nego
to pustiti.
Mir.
Olakšanje.
Zaplovih morem svoga života.
Modrim morem za koje znam da će
i dalje ponekad biti uzburkano i zahtijevati od mene da se ponašam kao kapetan.
Jer to i jesam. Kapetan svoga broda.
Ali znam i za mirno more.
Ono mirno more koje mi pruža
vječno sanjani mir u naletima žestokih oluja.
I nije mi teško.
Jer danas moji dlanovi drže sve. Što ih je volja. Ili što im
potreba.
Bio to čelik.
Ili kap vode.
Umiju te ruke danas svašta.
I obrisati suze. I zagrliti čvrsto. I dotaknuti nježno.
I biti ispružena ruka.
Baš onoliko koliko treba.
Dovoljno da me ne povučeš u svoju oluju.
I dovoljno da te
povučem u svoj mir.
Eto, takva je priča o meni.
I o tebi.
Čelik ili kap vode. Danas sve može.
Srce je u grudima, na sigurnom.
Nema komentara:
Objavi komentar