Trava, maslačak, pčela. Otisak dječjeg dlana na papiru.

Gledam tu pokošenu travu. Sasječenu skoro do samog korijena.

Naoko tako divno izgleda. Uredna, zelena, pokošena trava. Svaka travka jednako stoji.

Ukalupljena. Ukroćena. Tuđom željom i voljom. Tuđim trudom.

Jer tako trava treba izgledati.

Za oko mi zapne maslačak u kutu dvorišta. Promaših ga.

Strši. Bode u oči svojom žarkom žutom bojom. Jednostavno ti ne dozvoljava da samo tako nijemo prođeš pokraj njega, a da ne osjetiš borbu. Želju za pobjedom.

Bori se za život. Prkosno, žestoko, bez straha.

Maslačak zna koja je njegova vrijednost.

Zna da mnogim pčelama baš on treba kako bi živjele. Dale sve od sebe da proizvedu eliksir života. Da budu ono za što su i zamišljene. Kraljice.

Svjestan je da će, i ako nekim čudom bude uhvaćen u ralje i sasječen, opet izrasti jer ima svoje korijenje. Svoju snagu. I zna da će se ponovno probuditi.

Zna da će krasiti mnoge fotografije. Obiteljske, zaljubljenih parova. Fotografije prirode.

Biti dio najljepših trenutaka uhvaćenih u kadar. Trenutaka koji život znače.

Usprkos mišljenjima drugih da je običan maleni maslačak koji strši, smeta i treba biti pokošen, on zna da vrijedi i da ga svijet treba. I zna da nije svima bitan, ali Bože moj, i ne mora.

Baš kao što je čovjeku vrijednost otisak ruke na papiru. Njegovog djeteta.

Vrijednost koja te tjera da činiš moguće i nemoguće. Izvedivo i neizvedivo. 

Pun hrabrosti, inata, želje.

Za boljom budućnošću.

Reci mi, shvaćaš li me?

Znam da shvaćaš i zato te molim,

u svijetu pokošene trave, 

Ti budi maslačak.

Budi ponosan. Rasti. Uvijek iznova.

Spoznaj svoju vrijednost.

Svijet baš takve treba.

Slutiš li budućnost?