Radujući se mirisu svježe kuhane
kave, onom prvom gutljaju, otvaram snene oči. Protrljam ih i rastegnem se.
Ustajem, oblačim...
Hodajući do kuhinje, žestoko
udarim nožnim prstom u stolić..uffff!
Prebrojim zvijezde i nastavim dalje
psujući u sebi da ne probudim djecu.
Obavim jutarnji ritual kojim
postajem društveno prihvatljiva za vanjski svijet i sjedam za stol. Hvatam
šalicu, srknem kavu i spržim si jezik tim omiljenim vrelim pićem.
Krasan početak dana, zar ne?
Dan osuđen na propast.
S tom mišlju nastavljam ubrzanim
tempom prelaziti po dnevnom rasporedu u glavi i razmišljam što bi sve tek moglo
krenuti naopako.
Po jutru se dan poznaje. A ovaj
je, čini se, onda stvarno osuđen na propast.
Iz te moje, trenutno kao vrlo
bitne igre mislima, prene me zvonki dječji glas koji mi zaželi dobro jutro.
Pazi – DOBRO JUTRO!
Eh, dijete moje...
No, ta riječ dobro, odzvoni mi
toliko glasno..kao zvuk crkvenih zvona kad se nalaziš tik uz njih u trenutku
zvonjave.
Prodre mi duboko u um.
Pa čovječe, zašto ovo ne bi bilo
dobro jutro? Zašto ne bi bio dobar dan, tjedan, mjesec, godina? Život??
Zar sam zaista dopustila svojim
mislima da me zarobe u tamnicu zbog sprženog jezika?
Kidam te lance, grebem na
površinu, provirujem.
Ugledam sunce kako se smiješi,
raširenih zraka srdačno pozdravlja.
U tom trenutku uzvratim osmijeh,
zažmirim, udahnem i sjednem.
Ponovno uzimam šalicu s kavom i
drugi puta uzimam prvi gutljaj kave.
Da, prvi. Jer sam tako odlučila.
Lagano, osjećajući svu aromu,
puštam da mi klizi niz grlo.
Nanovo započinjem dan
suprotstavljajući se toj staroj uvriježenoj izreci koja osuđuje taj isti dan
već pri samom jutru.
Odlučujem da će ovo biti divan,
moćan dan.
Još jedan kojega ću upisati u
najljepše, neponovljive dane života svoga.
One, koji su mi oslikali moje
platno najživljim bojama.
One, koji su mi ispunili prazno
crtovlje najveselijim notama.
Jedinstveni dani koji sa sobom
nose nadu u bolje sutra.
Koji te guraju naprijed i pružaju sigurnost.
Pokazuju koliko je život lijep
ako mu samo dopustiš da takav bude.
Koji ti dokažu da i u staroj
prašini možeš vidjeti milijun neotkrivenih, čarobnih motiva.
Samo trebaš gledati otvorenih
očiju i biti voljan vidjeti.
Jer kako se po jutru dan NE
poznaje, tako ni tvoja prošlost ne obilježava tvoju budućnost.
Ako si spreman
za promjenu.
I zapravo,
kad postaneš istinski
iskren prema sebi,
tada shvatiš da jedino što sutra trebaš činiti
jest truditi
se biti bolja osoba nego što si bio jučer.
Sva mudrost satkana u tome.
Cijela budućnost.
Nema komentara:
Objavi komentar