Strgan, a nasmijan, hodam ulicama.
Prodajem mir, posjedujem bol.
Bol koju se spomene, a koju se duboko šuti.
I nije da joj se predajem...
Grčevito stupam. Koljena klecaju, ali stupam.
Tako si me naučio.
Ne posustajati.
Ne očajavati.
Ne predavati se.
Koračati.
Ići.
Ne gaziti druge.
Samo ići.
Naprijed.
Vidiš li me sada?
Zapravo, znam da me vidiš. Vjerojatno bolje doli onda kada si me gledao u oči.
Sad vidiš i sve ono o čemu šutjeh...
Nemoj da ti je teško dok to gledaš.
Od stijene koja si bio, nastala je nova stijena...
Neće me ništa skršiti, neće me slomiti...
Samo bdij nada mnom.
Dozvoli da te osjetim u svakoj kišnoj kapi, svakoj zraci sunca, maslačku kojeg vjetar opuše...
Raširi krila, anđele!
Jer ako si ih širio na Zemlji, kako li ih tek sada širiš...
Hvala ti što si bio.
Hvala ti što jesam.
Anđele moj...
Nema komentara:
Objavi komentar