O dlanovima punim čelika i vode. Modro plave, mirne, vječne. O meni.

Ovo nije još jedna u nizu priča koje ti često pišem. 

Nije.

Ovo je priča o meni.

I priča o tebi.

Ovo je tražena istina, čuvana tajna, o svim jakim osobama koje hode ovim svijetom neumorno šireći radost oko sebe. Svih onih koji su se trnovito namučili da postignu stanje uma u kojem mogu prebivati u miru dok mukla tišina tmurnih likova vrišti okolo. Tmurnost koja pokušava povući na dno sve što pogleda.

Nije uvijek tako bilo.

Rušili su.

Lomili.

Trgali, kidali, čupali srce iz grudi. 

Secirali, razdvajali klijetke i pretklijetke tog istog osjetljivog, mladog srca željnog života.

Svi oni koji su smatrali da imaju pravo na to.

A nisu imali.

Danas to znamo.

I ti i ja.

Vodila se borba. Između onog što želiš. I onog što imaš.

Između onog što znaš i onog što ne znaš. Onog što možeš i onog što hoćeš. Onog što smiješ i onog što ne smiješ. Sve to po nekakvim unaprijed postavljenim zakonima.

Sklapala se prijateljstva. Rušila kao kula od karata. „Neuništiva“ prijateljstva prošlih dana. Nestajala pri naletu malo jačeg povjetarca.

Hodalo se uvijek. Posrtalo. Padalo. Ali se ustajalo i hodalo.

Rijetke su bile one ruke koje su pružile pomoć.

Budimo iskreni, mene su u životu više zajebale ispružene ruke nego podmetnute noge.

Jer misliš da su svi dobri. 

A nisu.

Gradilo se. Slagali kamenčići. Stvarao mozaik u kojeg danas neumorno gledam.

I kad dotaknem bilo koji kamen, znam mu priču.

Znam koliko me neprospavanih noći koštao. Koliko suza izvukao. Koliko energije iscrpio.

Koliko žuljeva na neiskusnim rukama načinio. 

I koliko džepova probio. 

Napravio rupe kroz koje ništa osim zraka nije strujalo.

Pa je i to boljelo. Do iznemoglosti.

Do one proklete točke gdje si sam sebi rekao da ne možeš dalje. 

Ne ide.

I prvi puta pustio.

Nesvjestan da u tom trenutku slabosti zapravo prvi puta puštaš sve ono što ne možeš promijeniti.

Sjećam se kristalno jasno.

Izgubljena u vremenu, lebdjeh u nekoj čudnoj atmosferi osjećajući blagodati bestežinskog stanja u prostoru tuđih mišljenja, tuđih očekivanja, tuđih snova, zahtjeva, prohtjeva, želja...

I pri padu svog tereta koji ne mogoh više nositi, koji mi često nije ni pripadao, shvatih da je ponekad bolnije držati se za nešto nego to pustiti.

Mir. 

Olakšanje.

Zaplovih morem svoga života. 

Modrim morem za koje znam da će i dalje ponekad biti uzburkano i zahtijevati od mene da se ponašam kao kapetan. 

Jer to i jesam. Kapetan svoga broda.

Ali znam i za mirno more. 

Ono mirno more koje mi pruža vječno sanjani mir u naletima žestokih oluja.

I nije mi teško.

Jer danas moji dlanovi drže sve. Što ih je volja. Ili što im potreba.

Bio to čelik.

Ili kap vode.

Umiju te ruke danas svašta.

I obrisati suze. I zagrliti čvrsto. I dotaknuti nježno.

I biti ispružena ruka.

Baš onoliko koliko treba.

Dovoljno da me ne povučeš u svoju oluju. 

I dovoljno da te povučem u svoj mir.

Eto, takva je priča o meni.

I o tebi.

Čelik ili kap vode. Danas sve može.

Srce je u grudima, na sigurnom.

Nek pršti iskrama budućnosti

Radujući se mirisu svježe kuhane kave, onom prvom gutljaju, otvaram snene oči. Protrljam ih i rastegnem se. Ustajem, oblačim...

Hodajući do kuhinje, žestoko udarim nožnim prstom u stolić..uffff! 

Prebrojim zvijezde i nastavim dalje psujući u sebi da ne probudim djecu.

Obavim jutarnji ritual kojim postajem društveno prihvatljiva za vanjski svijet i sjedam za stol. Hvatam šalicu, srknem kavu i spržim si jezik tim omiljenim vrelim pićem.

Krasan početak dana, zar ne?

Dan osuđen na propast.

S tom mišlju nastavljam ubrzanim tempom prelaziti po dnevnom rasporedu u glavi i razmišljam što bi sve tek moglo krenuti naopako.

Po jutru se dan poznaje. A ovaj je, čini se, onda stvarno osuđen na propast.

Iz te moje, trenutno kao vrlo bitne igre mislima, prene me zvonki dječji glas koji mi zaželi dobro jutro.

Pazi – DOBRO JUTRO!

Eh, dijete moje...

No, ta riječ dobro, odzvoni mi toliko glasno..kao zvuk crkvenih zvona kad se nalaziš tik uz njih u trenutku zvonjave.

Prodre mi duboko u um.

Pa čovječe, zašto ovo ne bi bilo dobro jutro? Zašto ne bi bio dobar dan, tjedan, mjesec, godina? Život??

Zar sam zaista dopustila svojim mislima da me zarobe u tamnicu zbog sprženog jezika?

Kidam te lance, grebem na površinu, provirujem.

Ugledam sunce kako se smiješi, raširenih zraka srdačno pozdravlja.

U tom trenutku uzvratim osmijeh, zažmirim, udahnem i sjednem.

Ponovno uzimam šalicu s kavom i drugi puta uzimam prvi gutljaj kave. 

Da, prvi. Jer sam tako odlučila.

Lagano, osjećajući svu aromu, puštam da mi klizi niz grlo.

Nanovo započinjem dan suprotstavljajući se toj staroj uvriježenoj izreci koja osuđuje taj isti dan već pri samom jutru.

Odlučujem da će ovo biti divan, moćan dan.

Još jedan kojega ću upisati u najljepše, neponovljive dane života svoga.

One, koji su mi oslikali moje platno najživljim bojama.

One, koji su mi ispunili prazno crtovlje najveselijim notama.

Jedinstveni dani koji sa sobom nose nadu u bolje sutra. 

Koji te guraju naprijed i pružaju sigurnost.

Pokazuju koliko je život lijep ako mu samo dopustiš da takav bude.

Koji ti dokažu da i u staroj prašini možeš vidjeti milijun neotkrivenih, čarobnih motiva.

Samo trebaš gledati otvorenih očiju i biti voljan vidjeti.

Jer kako se po jutru dan NE poznaje, tako ni tvoja prošlost ne obilježava tvoju budućnost. 

Ako si spreman za promjenu.

I zapravo, 

kad postaneš istinski iskren prema sebi, 

tada shvatiš da jedino što sutra trebaš činiti

jest truditi se biti bolja osoba nego što si bio jučer.

Sva mudrost satkana u tome.

Cijela budućnost.

MUK

Okovan hladnoćom plutaš kao odvaljena santa leda u mrzlom oceanu.

Zaustavim te. Izgubljeno mi prozboriš tek nekoliko riječi, 

pokoju otrcanu frazu o životu. I odeš.

Ostadoh zbunjena. Nema sjaja. Nema sreće.

Tko ti je skinuo osmijeh s lica? Ili što?

Gdje je nestao onaj zvonki zvuk tvog smijeha?

Tko to ima pravo ugasiti žar u tvojim očima?

Heloooo, poznajem te...Sjećam se one vedre osobe koja je zračila neiscrpnom pozitivom, sijala radost na svakom koraku, bodrila, hrabrila, dizala atmosferu kad nitko nije...

Što je? Veliš, ždere te samoća?

Nema nikoga? Povukli se svi u trenutku kad su ti zatrebali?

Tko ih šiša. Oliti „tko ih jebe“, ako će tako biti upečatljivije.

Jer možda mi ne vjeruješ, ali ni ne trebaju ti takvi.

Ne trebaju ti oni koji iz tebe iscrpe zadnji atom snage. 

Samo dok to njima odgovara.

Ne trebaju ti oni koji se grohotom smiju dok posrćeš, padaš i tražiš ruku da ti pomogne ustati.

Ne trebaju ti oni za koje si mislio da će biti tu. A nisu.

Ne trebaju ti.

Vjerojatno si nekad, na ovom svom životnom proputovanju baš zbog takvih zaboravio na šačicu onih koji su uistinu bili tu. 

Ali si smatrao da ih ne trebaš.

Oni, koji su tu i kad nisu. Jer istina je to što kažu. 

Neki su tu i kad nisu, a neki nisu ni kad jesu.

Možda si negdje u kutak svoga uma (ako um uopće ima kutak) zatvorio i Onoga kojeg najviše trebaš. Koji je uvijek tu. 

Onoga s kojim svakodnevno možeš piti kavu, divaniti, pronaći utjehu. Pronaći mir.

I možda baš sada, kada se osjećaš tako jadno, ostavljeno, razočarano...Shvatiš..

Razgledaj oko sebe očima koje bijahu poluotvorene. Pogledaj sve fascinirajuće sitnice zbog kojih možeš i moraš (ponovno) biti sretan.

Osluhni. Cvrkut ptica, lavež pasa, zujanje pčela.. Čuješ li? Odlično! Imaš sluh. Nije li to divno?

Dotakni prstima svoj nos. Hajde, neće ti se ništa loše dogoditi.

Osjetiš vrh nosa? Cool, imaš prste. Imaš nos. Imaš osjetilo njuha. 

Ruke te tvoje služe. Nije li i to divno?

Ustani. Osvrni se oko sebe.

Promotri svijet.

Očima koje vide.

Opipaj puls. Osjeti život.

Zahvali se na tome.

Mogli bismo u nedogled nabrajati razloge za sreću. Jer ima ih. 

Puno više za nego protiv.

Svoju listu dalje stvaraj sam jer to možeš. Jer shvaćaš.

I daaaaj, nabaci taj osmijeh na svoje prekrasno lice. 

Pusti da te osjećaj sreće ponese u novi dan.

Dan koji ti je darovan. A nije morao biti.

Što ako ne uspijem?

Nemoj se penjati, past ćeš!

Vjerujem da vam je svima, ili barem većini, ova rečenica poznata još iz djetinjstva.

Na ovaj svijet zapravo dođemo bez straha. Ne poznajemo opasnosti, uzročno – posljedične veze, ali ni sve mogućnosti.

Vrlo često, baš tada, u dobi kada možemo zapravo najviše naučiti, bivamo „dobronamjerno“ sputavani u mnogim našim istraživanjima, testiranjima vlastitih mogućnosti i sposobnosti.

Sa željom da se djeci ne dogodi nešto loše, odrasli pribjegnu korištenju zastrašivanja kao sredstvu sprječavanja nečega. Ili kao metodu ostvarivanja rezultata koje zapravo oni žele postići.

Da odmah razjasnimo, ne govorim ovdje o postavljanju realnih granica, zabranama koje su ponekad nužne za dobrobit djeteta. Govorim o usađivanju iracionalnog  straha, kočnice u budućnosti.

Upravo taj strah, osjećaj uplašenosti, postaje problem u kasnijem životu. Sputava nas na putu ostvarenja ciljeva, snova. Sputava nas u svakodnevnom životu.

Mnogi se ljudi boje.

Boje se započeti nešto novo. Otvoriti nova vrata.

Boje se preuzeti rizik mogućeg neuspjeha, ne shvaćajući pritom da svaki taj tzv. Neuspjeh je zapravo samo nova lekcija u životu iz koje nešto naučiš.

Cijeli svoj život učiš. Svaki dan širiš svoje vidike. Svakim si danom zapravo sve bogatiji.

Ništa gore od onog grča u želucu.

Kad se preznojiš. Dobiješ probavne smetnje. Postaneš nervozan, a samim time ti i sposobnost prosuđivanja opada.

Ubija te zapravo neznanje o tvome strahu. Koči te. Paralizira.

I onda kažeš: „Ma neću ni pokušavati, nije to za mene.“

I eto. Odustaneš. Ostaneš tamo gdje jesi. Fikus.

Jer ti strah bude veći od one hrabrosti koju posjeduješ. Samo ju trebaš pustiti da izađe i čini ono što mora.

Prođe tako mnogo toga pokraj tebe. Prolazilo je i pokraj mene. Nisam se usudila. Netko mi je možda davno rekao da se ne penjem jer bih mogla pasti.

Svaki dan novi izazov. I samo prođe. 

A ti ostaneš poslije s pitanjem u glavi: „Eh, što bi bilo, kad bi bilo?“

Stojiš li i sad pred nekakvim izazovom?

Premišljaš li se?

Nisi zadovoljan stanjem u kojem se trenutno nalaziš?

Opet te oblijeva znoj?

Nemoj, molim te, nemoj ovaj puta odustati...

Što je tvoj strah? Kakav je on? Kakvo je to čudovište koje te ovaj puta plaši i sprječava u ostvarenju tvojih ciljeva?

Zar nisi dosad naučio da čudovišta žive samo u našim glavama?

Upoznaj svoj strah. Suoči se s njime.

Ne dozvoli si da ti on postane tvoje ograničenje.

Sanjaš li? Imaš neostvaren san? Zapisan cilj?

Kreni.

Sad.

Odmah!

Zaplovi.

Ne boj se pitanja Što ako ne uspijem?

Pitam te, divni, hrabri čovječe, Što ako uspiješ?

Zasukanih rukava, uzdignute glave, pun volje i želje, strpljivo i marljivo koračaj naprijed.

Samo hrabro.

Želim ti sve najbolje!