četvrtak, 20. srpnja 2017.

Ne dozvoli da sve prođe. Pokraj tebe.


Poranila si, trčiš prema izlaznim vratima. Staneš. Žulja te cipela. Ipak nisu tako udobne. A frendica ti je rekla da su baš mrak i da ti odlično stoje. Izdužuju ti nogu. Kvragu! Skidaš i oblačiš tenisice.

Žuriš do trgovine. Gosti ti stižu večeras. Valja se dobro pripremiti.

I tako, dok užurbano hodaš, kosa ti leti po licu. Dlake bježe u usta. Mogla bi i do frizera skoknuti. Rekli su da bi ti dobro došla promjena. A tko te bolje može promijeniti nego frizer.
Jasno. Netko drugi uvijek bolje zna kakva ta promjena treba biti i netko drugo nas najbolje promijeni. Oblikuje našu promjenu. Yeah right.

Podne je. Trčiš dalje na dogovoreni šoping s prijateljicom. Treba ti nešto novo, neviđeno, za večeras. Dogovorila si s njom jer ti treba netko tko će potvrditi da je tvoj izbor dobar izbor. Treba ti odobrenje da ti baš ta haljina premoćno stoji i da baš nju trebaš kupiti. Kao i cipele s početka.

Da, ponekad pribjegnemo toj potrebi divljenja drugih osoba da bismo ojačali sebe. Svoj ego.

Vraćaš se doma. Pretvaraš se u stroj. Čistiš. Pereš. Ribaš.
Rintačiš po kući satima, da ne bi slučajno netko večeras primijetio da baš tamo, iza frižidera, postoji pleme paukova koje se neumorno ljulja u svojim mrežama dok ti čistiš. Ljujaju se, zamisli. Odmaraju. 
Preciznim pokretima lišavaš ih slobode i unosiš red u njihov nered. Unosiš im promjenu.

Pet minuta prije dolaska gostiju, nestaješ. 
Brzinom svjetlosti bježiš na tuširanje (ako to tako možemo nazvati).  Uskačeš u haljinu, nabacuješ mrvicu šminke i dočekuješ ih.

Dočekuješ ih sa jelovnikom od 5 slijedova i 14 vrsta kolača, a sve to si uspjela napraviti tik prije izvršenja genocida. Nad onim plemenom. Iza frižidera. 
Jer sve mora biti savršeno. Da dobiješ uzdah oduševljenja. Divljenja. 
Pohvalu. 
Odobrenje. 
Potvrdu svrhe svoga postojanja, možda.

Večer ti prolazi u trčanju. Iz kuhinje do boravka. Usain Bolt je mala beba za tebe. Samo da ništa ne fali. Izmjenjuješ tanjure. Nižeš slijedove.
Pratiš poglede gostiju. Valjda nitko neće primijetiti da nisi stigla oprati zavjese. A baš si mislila, poslije 12 ture kolače. Začas.

Dobro je, nitko ne gleda. Zabavljaju se. Nazdravljaju. Smješkaju se. Hvale tvoje kulinarske vještine. Osmjehuješ se i ti. Dobar si posao napravila, nema šta.

U treptaju oka, prolazi sve. Ispraćaš ih.

Opet se smiješiš, moliš ih da ti ništa ne zamjere, a oni se srdačno zahvaljuju na gostoprimstvu.

Kad čuješ škljocaj brave pri zatvaranju vrata, prizor koji te dočeka sve ti govori.
Blagi kaos na stolu, malo žešći u kuhinji. I najžešći u tvojoj glavi.

Gdje sam bila? Tko je bio kod mene? O čemu smo razgovarali?

Od silnog pokušaja dovođenja svega do granica savršenstva, nisi uspjela uživati u toj večeri. 
U trenutku. U ljudima. U životu.

Ali si dobila sve pohvale.
I nitko nije primijetio zavjese.

Je li bilo vrijedno toga?

Skloni smo pretjerivanju. Pogotovo gdje i kada nije potrebno.

Slično ovom danu i ovoj večeri, često se i u životu tako ponašamo. Puštamo da nas drugi mijenjaju i očekujemo od drugih da se mijenjaju radi nas. 
Žudimo za pohvalama drugih nesvjesni svoje vrijednosti. 
Trčimo za nečim nebitnim, dok nam ono bitno izmiče ispred nas.

U treptaju oka, prođe nam sve.

Ne znam za tebe, ali ja želim uživati i uživam u večeri. U životu.
Ne želim robovati prividnoj perfekciji radi tuđe pohvale.
I zato mijenjam sebe. Ne opirem se promjenama. Želim da život bude uz mene, a ne protiv mene.

I vjeruj, sutra da mi dođeš na kavu, naći ćeš pleme iza frižidera, 
ali ćemo sjesti i piti kavu. 
Razgovarati. 

I uživati u trenucima od kojih je satkan život.
Jer on prođe. U treptaju oka.





ponedjeljak, 17. srpnja 2017.

A daily reminder



Koliko puta si progutao knedlu. Prešutio ono što si htio reći. Povukao se tik pred izljevom nevremena koje tinja u tebi.
Maknuo se u stranu da ne bukneš.
Pregrizao jezik jer si tako odgojen.

Prešuti, pretrpi, pregrizi.
Pojedi govno.
Radi tzv.prijatelja.
Globalnog poštovanja.
Velikih faca.
Hodajućih dvoličnih kvazimoralnih spodoba.
Radi mira u kući.
A bilo je takvih situacija, znaš to vrlo dobro.

I ne, ne kažem da baš ti trebaš biti bezobrazan. Ne kažem da trebaš biti ohol, egoističan.
Smrad od čovjeka, nemati suosjećanja.
Ne kažem ti to.

Slobodno, stvori suosjećanje. Razumijevanje. Budi čovjek.
Ali budi svjestan. Sebe i svoje vrijednosti.

Postavi svakog na svoje mjesto.
Kralja na tron, idiota u zapećak.
Tako ne gubiš, samo dobivaš.
Nauči poštivati sebe.

Pa kad ti se sljedeći puta netko obrati s visoka..kad ti dijeli "dobronamjerne savjete"..
kad upre prstom u tebe, tvoj život, tvoju obitelj i daje ti "prave smjernice"..
Kad ti uporno daje do znanja da bi on to drugačije i da nema njega, ti ne bi bio danas tu gdje jesi;
bez obzira tko si, što si i gdje si..
Kad nahrani svoj ego gazeći te i isisavajući snagu iz tebe..
E tad ustani.

Ustani i ne šuti.
Zalijepi si onaj slavodobitni osmijeh na lice i pusti neka ti riječi poteku.

Neka izađe ona bura iz tebe. Za sve one trenutke kada si šutio. A nisi trebao.

I jednostavno reci: "Frankly, my dear, I don't give a damn."

Hoceš li biti žešći, prljaviji, iskoristiti staru, dobru, univerzalnu fuck verziju, ostavljam tebi na izbor.
Jer uvijek imaš izbor, ne zaboravi to.

U svakom slučaju, kako pročitah nedavno, sačuvaj sebe sebi, kužiš?!

Ostani dostojanstven, ali se ne daj zajebavati.

Damn, you can do it.
Just stand up for yourself!

četvrtak, 13. srpnja 2017.

Trava, maslačak, pčela. Otisak dječjeg dlana na papiru.



Gledam tu pokošenu travu. Sasječenu skoro do samog korijena.
Naoko tako divno izgleda. Uredna, zelena, pokošena trava. Svaka travka jednako stoji.

Ukalupljena. Ukroćena. Tuđom željom i voljom. Tuđim trudom.
Jer tako trava treba izgledati.

Za oko mi zapne maslačak u kutu dvorišta. Promaših ga.

Strši. Bode u oči svojom žarkom žutom bojom. Jednostavno ti ne dozvoljava da samo tako nijemo prođeš pokraj njega, a da ne osjetiš borbu. Želju za pobjedom.

Bori se za život. Prkosno, žestoko, bez straha.

Maslačak zna koja je njegova vrijednost.
Zna da mnogim pčelama baš on treba kako bi živjele. Dale sve od sebe da proizvedu eliksir života. Da budu ono za što su i zamišljene. Kraljice.

Svjestan je da će, i ako nekim čudom bude uhvaćen u ralje i sasječen, opet izrasti jer ima svoje korijenje. Svoju snagu. I zna da će se ponovno probuditi.

Zna da će krasiti mnoge fotografije. Obiteljske, zaljubljenih parova. Fotografije prirode.
Biti dio najljepših trenutaka uhvaćenih u kadar. Trenutaka koji život znače.

Usprkos mišljenjima drugih da je običan maleni maslačak koji strši, smeta i treba biti pokošen, on zna da vrijedi i da ga svijet treba. I zna da nije svima bitan, ali Bože moj, i ne mora.

Baš kao što je čovjeku vrijednost otisak ruke na papiru. Njegovog djeteta.
Vrijednost koja te tjera da činiš moguće i nemoguće. Izvedivo i neizvedivo. 
Pun hrabrosti, inata, želje.
Za boljom budućnošću.

Reci mi, shvaćaš li me?

Znam da shvaćaš i zato te molim,
u svijetu pokošene trave, 
Ti budi maslačak.

Budi ponosan. Rasti. Uvijek iznova.
Spoznaj svoju vrijednost.

Svijet baš takve treba.


Slutiš li budućnost?

ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

Jer si živ.


Dogodi se čovjeku da se izgubi.

U hrpi svakodnevnih obaveza, događanja. U jurnjavi.

Izgubi se u životu.
Ne primjećujući jasno putokaze pokraj koji samo nijemo i slijepo prođe.
Krivo se prestroji na raskrižju.
I to nije ništa neobično.
Mnogima se to dogodi, za to ne brini.
Nisi sam.

U trenucima kad smatramo da nam dobro ide, skloni smo zaboraviti na naše bližnje, prijatelje, okolinu.
Uzmemo sve zdravo za gotovo.
Prestanemo biti zahvalni za ono što imamo.
Kao da se podrazumijeva da ćemo jutrom otvoriti oči.

A onda se dogodi promjena.
Jer uvijek se dogodi.

Pa kad se dogodi, tada se skoro očajnički hvatamo za nadu. Baš kao što iscprljeno i umorno tijelo pronalazi utjehu u šalici vrele, moćne kave, tako i mi. U nadi pronađemo hrabrost.

I često baš tada, u takvim trenucima pronađemo sebe.

Izgubljene na raskrižju.
Kažnjene što prođosmo kroz crveno.
Sreća pa nam se "životna vozačka" ne oduzima trajno u takvim situacijama.

Shvatiš. Da ono što tražiš, trebaš i dati.

Sve je prolazno. I dobro i loše.
Sjeti se zapisa EKG-a.
Gore - dolje.
Vjerno dočaravanje uspona i padova.
Promjena.
I to nam vlastito srce dočara.
Na sasvim jednostavan način spoznaš da nije dobro da je crta ravna.
Jebiga, onda nisi živ.

Pa zato živi. Živi život. Svakom porom svog postojanja.
Hrabro koračaj, otvorenih očiju, svjestan prolaznosti svega.

Zakuj notu za san.
Vreli beton za nebo.
Jer si živ.

srijeda, 5. srpnja 2017.

Gdje su tvoji sateliti?



Dok sjediš na svome omiljenom mjestu, možda i ležiš, osjetiš jurcanje misli glavom.

Ponekad te misli jurcaju glavom bez obzira.
Kao bezglave muhe.
Pazi to - misli tvojom glavom jurcaju glavom bez obzira.
Paradoks.

Prepoznaješ li to?
Baš kad si spreman, potpuno odlučan opustiti svoje tijelo i svoj um.

Bum!

Evo ih.
Većinom hrpa bespotrebnih jurcajućih satelita koji uporno oblijeću tvoje moždane stanice koje vape za odmorom.

I dok tako "odmaraš", osjećaš kako ti se tijelo predaje.
Pada ti teret s leđa.
Prsti prestaju zgrčeno držati čašu dok ispijaš svoje piće.
Svaki pokret smireniji i opušteniji.
I vidiš. 
Stvarno vidiš kako se tvoje tijelo prepušta i opušta.

A jurnjava u glavi ne jenjava.

I tako se često pitamo zašto je teško "isključiti" hiperaktivnost u glavi...
Postati svjestan trenutka u kojem se nalazimo.
Duboko udahnuti.

A zaboravljamo da smo dali dozvolu užurbanosti da nas obuzme.
Toliko užurbani da ne stignemo udahnuti.
Ni izdahnuti.
Nemamo vremena.

Požuri. Samo žuri. 
Tako nam vrijeme ide. 

Razmisli o ovome, onome. Hoću li ovo, ono. Što ako? Zašto ne bih? Možda bi bilo bolje...
I čudimo se jurcajućim satelitima u glavi...

Hajd' sad iskreno. Koga briga? 
Sad nije trenutak za to.

Ovaj trenutak kaže da je sada tu za mene. Za tebe.
Za mir.
Za opuštanje.
Prepuštanje.

Osvijesti se.
Udahni.
Izdahni.

Trenutak je tu.
Budi i TI.

Spriječi satelite. Spriječi jurnjavu. Barem ovaj tren.

Opusti.
Otpusti.
Uspori.
I odmori.


Photo: