Dok sjediš na svome omiljenom mjestu, možda i ležiš, osjetiš jurcanje misli glavom.
Ponekad te misli jurcaju glavom bez obzira.
Kao bezglave muhe.
Pazi to - misli tvojom glavom jurcaju glavom bez obzira.
Paradoks.
Prepoznaješ li to?
Baš kad si spreman, potpuno odlučan opustiti svoje tijelo i svoj um.
Bum!
Evo ih.
Većinom hrpa bespotrebnih jurcajućih satelita koji uporno oblijeću tvoje moždane stanice koje vape za odmorom.
I dok tako "odmaraš", osjećaš kako ti se tijelo predaje.
Pada ti teret s leđa.
Prsti prestaju zgrčeno držati čašu dok ispijaš svoje piće.
Svaki pokret smireniji i opušteniji.
I vidiš.
Stvarno vidiš kako se tvoje tijelo prepušta i opušta.
A jurnjava u glavi ne jenjava.
I tako se često pitamo zašto je teško "isključiti" hiperaktivnost u glavi...
Postati svjestan trenutka u kojem se nalazimo.
Duboko udahnuti.
A zaboravljamo da smo dali dozvolu užurbanosti da nas obuzme.
Toliko užurbani da ne stignemo udahnuti.
Ni izdahnuti.
Nemamo vremena.
Požuri. Samo žuri.
Tako nam vrijeme ide.
Razmisli o ovome, onome. Hoću li ovo, ono. Što ako? Zašto ne bih? Možda bi bilo bolje...
I čudimo se jurcajućim satelitima u glavi...
Hajd' sad iskreno. Koga briga?
Sad nije trenutak za to.
Ovaj trenutak kaže da je sada tu za mene. Za tebe.
Za mir.
Za opuštanje.
Prepuštanje.
Osvijesti se.
Udahni.
Izdahni.
Trenutak je tu.
Budi i TI.
Spriječi satelite. Spriječi jurnjavu. Barem ovaj tren.
Opusti.
Otpusti.
Uspori.
I odmori.
Photo:
Nema komentara:
Objavi komentar