Mogu li dobiti jedan ples na žici?

Istraživanje i ispitivanje granica svima nam je urođeno.

Od malih nogu hodamo po rubovima.

Kad osjetimo mogućnost posrtanja, vješto se hvatamo.

I čvrsto držimo.

Kao mali, jel…

Kako rasteš i odrastaš, shvaćaš da zapravo svakodnevno hodaš po svojevrsnom rubu.

Vrlo često nesvjestan  koliko malo te dijeli od samoga pada.

Hodaš po rubu s prvim prijateljima.

S prvom ljubavlju.

Istražuješ.

Ispipavaš.

Koračaš.

Pa ti se noga omakne.

Jebiga.

Nastavljaš hodati.

Završiš školu. Faks. Tražiš posao…

I shvatiš.

Hodaš po rubu dok zbrajaš svaku kunu kako bi platio hrpu računa koja stoji ispred tebe.

Hodaš po rubu dok nanovo tražiš posao i moliš Boga da nađeš poslodavca koji će te uredno i pošteno platiti za tvoj rad.

Hodaš po rubu dok smišljaš načine kako svojoj djeci osigurati ono osnovno, a možda ponekad priuštiti i nekakav luksuz.

Hodaš po rubu dok brineš o svojim starim i nemoćnim roditeljima. Sav već umoran.

Svakodnevno novi rubovi.

Nova hodanja.

Nova balansiranja.

Pa kad već tako dugo, kontinuirano, hodaš po rubu, po samoj ivici života,

Reci divna osobo,

Mogu li dobiti jedan ples na žici?

Sasvim odvažno.

Smireno i sigurnih pokreta, a slobodno.

Baš u čast svih hodanja.

U čast toga što ne padaš.

Što i dalje nastavljaš hodati.

Zapleši.

Svoj ples na žici.