Ne tako davno postavila si mi pitanje imam li nešto tvoje.
Zatekla si me.
Ostavila svezana jezika.
A opet, mudro, vješto i precizno, naoko jednostavnim
pitanjem, prebacila si moje misli iz praznog hoda ravno u petu brzinu.
Što si htjela postići?
Žena. Jedno cjelovito biće. Satkana od tankih, nježnih niti,
a opet tako čvrsta i jaka.
Sposobna izdržati neizdrživo.
Još kao mala djevojčica učena si i odgajana tako da daš sebe
cijelu. Mužu, djeci, poslu, zajednici...
Da budeš uzorna, nježna, blaga, oličenje dobrote,
strpljenja, staloženosti, neiscrpne mirnoće i razumijevanja.
I ništa loše u tome.
Oh, kada bi svako ljudsko biće posjedovalo te
karakteristike, svijet bi bio idealan. Ali nije.
A onda zastaneš na trenutak.
Reci, draga ženo, u čemu te sve ima?
Kome si sve dala po dio sebe?
Kad tad zastaneš na trenutak.
I ne možeš mi reći da nisi zastala.
Zapitala se.
Ne možeš mi reći da nisi imala trenutak kad si se slomila.
Duboko u sebi.
U tišini.
Ne možeš mi reći da nije popustilo strpljenje.
Nestala mirnoća.
Iščeznulo razumijevanje.
Trenutak kada si se zapitala gdje si ti.
Gdje si i kada, na kojem točno kilometru životnog puta, si
ostavila sebe i zaboravila se kao zaboravljeni kaput na vješalici negdje u
kutu.
Udovoljavajući drugima. Ispunjavajući tuđe potrebe.
Jesu li primijetili da si iščeznula?
Vjeruj, nisu.
Ima ono nešto u ljudima sto zaslijepi. Zamuti vid.
To je ono. Znaš ono. Dok mi je dobro, ne vidim da može biti
i loše. Dok je meni dobro, nekom drugom nije uopće.
Jer, eto, meni je dobro. Tako mi i treba.
Zašto, zašto, draga ženo, ne bi svima bilo dobro?
Vrati se.
Uhvati se kako se ponovno pronalaziš. Odvažno koračajući.
Onako smirena i staložena. Ne povrjeđujući nikoga. I nećeš nikoga povrijediti,
neka ti to bude jasno.
Jer, izgubiš li nešto pronalaženjem sebe zapravo i nisi ništa
izgubila ako na tom putovanju ponovno dođeš k sebi.
Budna.
Pa sjedneš.
Zadovoljna.
Ispunjena.
Vraćena.
Pozdraviš novi dan.
Pogledaš najljepšu sliku koju posjeduješ. Svoj odraz u
ogledalu.
Otpiješ gutljaj kave.
Dozvoliš pokoju radosnu kap da klizne niz obraze.
I kažeš: "Svijete, imaš li nešto moje?"
Jer ako imaš, a nije ti namijenjeno, vrati mi. Meni treba.
Photo:
Nema komentara:
Objavi komentar